Prodaja ili reparatura duše
"Sa znanjem raste i sumnja." Johann Wolfgang von Goethe
Najnoviji projekt Burhana Hadžialjevića, performance „U pravcu mrtve prirode / In der Richtung des Stillebens“ poetičnošću i reskošću u isto vrijeme nameće dvije snaže asocijacije. Jedna je problematiziranje recentnog povijesnog trenutka a druga, koji ujedno služi kao putanja režiranog promišljanja, jest pitanje osobnosti, osobne odgovornosti, pitanje duševnosti pojedinca.
Suvremeno vrijeme ne ostavlja nas ravnodušnima. Svi smo prisiljeni baviti se direktno ili indirektno nametnutim (političkim) stanjem. To se ogleda u većini područja osobnog i društvenog života. Tu je ekonomija, ekologija, socijalni status, uvjeti života, itd. U posljednjih dvadesetak godina čini se kao da se ciljano radilo na ograničavanju prava pojedinaca. Najčešće perfidno, inicirajući ili izmišljajući opasnosti zbog kojih je potreban npr. veliki brat koji kontrolira nas dobre i one manje dobre.
Na vrh ljudskih stanja popeo se osjećaj krivnje. To nije krivnja koju vjerske dogme pokušavaju nametnuti već sasvim nova vrsta osjećaja krivice. Nametnuto nam je da smo konstantno krivi jer nismo platili struju, ne možemo poslati dijete na skijanje, ne možemo registrirati auto jer nemamo novaca. Krivnju pojedincu nameću umreženi interesi krupnog kapitala. Krivica nam postaje konstantno stanje. Doktori kažu stres. Fascinantno je da se time pokušava utjecati na stanovnike planete da se odreknu i ono malo prava koja još imaju, da rade za manji iznos nadnica, da se ne školuju… Pritisak vrše centri moći, kapital nagomilan u bankarskim institucijama. Podršku im daju tzv. demokratskim izabrane vlade i vjerske udruge zapadnih crkava sa sumnjivom frazom: caru carevo, bogu božje. Nelagodu unosi spoznaja da krupni kapital perfidno manipulira našim životima kontrolirajući političke odluke, medije, represivni aparat.
Zablude naše civilizacije o nekoj posebnosti unutar povijesnog vremena tope se uvođenjem spoznaje, potvrđene znanstvenim filozofsko – fizikalnim dostignućima o prožetosti svih stvari u univerzumu i njegovoj stalnoj mijeni. Pozno postmodernističko vrijeme radnje odvodi nas na područje dekonstrukcije dojma stvarnosti. Spoznajemo da je realitet subjektivno determiniran a spoznaja je razložno svedena na stalnu reinterpretaciju. Ove duhovno intelektualne spoznaje propituju dušu čovjekovu koja je, prema religijskim i filozofskim tradicijama, komponenta čovjekova života, unutarnji nematerijalni princip tijela.
Pitanje duše postavljeno je na početku postojanja ljudskog roda. Do danas nitko nije odgovorio što je duša. Čak niti da li duša uopće postoji? Na grčkom riječ psyche znači i duša. Termin se koristi za označavanje cjelokupnog mentalnog bistvovanja živog bića. Carl Gustav Jung pod pojmom Anima podrazumijeva psihološku funkciju povezivanja svjesnog i nesvjesnog. Anima je time iskonska slika kolektivno nesvjesnog. Pitanje prodaje duše, pojavljuje se u tradicijama ali nam se uvijek čini da se događa nekom drugom. Ali, zar nismo mi svi, za neke male izmišljene vrijednosti prodali svoju dušu? Zar nam nije poznata fraza: malo zarađujem ali barem imam posao. Ili pristajanje umirovljenika (hrvatskih) na krađu niza godina rada? Osvješćivanjem postaje očito da smo pristali na robovlasnički odnos. Pitanje se prenosi i na mlađe naraštaje, zar im nije ukradeno zadnjih dvadeset godina života, jer, stalno im se obećava bolja budućnost u nacionalnoj državi. No, ta bolja budućnost nikada nije došla a ti mladi sada imaju četrdeset godina. Krade nas se i iskorištava pod krinkom nacionalnih interesa da bi ti interesi rezultirali ogromnom razlikom između podobnih na vlasti, novokomponiranih bogataša i onih drugih, obespravljenih. Svjedoci smo otkrivanja krađa i tendencioznog manipuliranje situacijom. Crkvu nije sramota graditi palače i podržavati korumpiranu vlast. Istina je da je ova naša situacija izvađena iz konteksta svjetskih kretanja i oslanja se na činjenicu socijalne sigurnosti koju su svi građani bivše Jugoslavije imali. Ali, pogledamo li na svjetsku silu SAD, shvatiti ćemo da ni tamo svi građani nisu istog reda vrijednosti u odnosu na establišment. To stanje naziva se demokracija. Pitamo se da li nam to može biti uzor za budućnost? Nameće se zaključak o kvaliteti organizacije bivše zajedničke države bez obzira na neke njene druge slabosti. Socijalizam na putu ka komunizmu je izguran, ali su nekad odbačene Marxove teze natjerale i teoretičare sklone kapitalizmu na provjeru istinitosti recentnih tvrdnji kako nakon pobjede nad socijalizmom, kapital sam sebi postaje najvećim neprijateljem.
Burhan Hadžialjević progovara o suvremenom povijesnom trenutku. Ne možemo preskočiti događanja kojima smo okruženi. Opet navodim: Znakovit neposluh vladajućoj eliti na ulicama New Yorka, Atene, Londona, Brisela ili Berlina ali i Rijeke i Zagreba. Na žalost, to se događa kad je čaša prepunjena. Ovdje, u ovom umjerenom provincijskom području, situacija je stabilnija a reakcije su umjerenije ali raste tenzija nezadovoljstva stanjem u ostatku države, kontinenta, svijeta. Podivljali kapital, državnici u funkciji menađera umjesto demokratski izabranih predstavnika naroda koji se o narodu i brinu, doprinose urušavanju sistema. Kapital je posegnuo za životima onih koji su ga poštovali, stanovnika tzv. zapadnih demokracija. Svjedoci smo buđenja, reakcija na monetarni, u osnovi desni, tzv. demokratski oblik ali protesti bivaju prikriveni i ugušeni represivnom mašinerijom i medijskim ignoriranjem. Reakciju, kritiku, ilustraciju i upozorenje nudi umjetnik koji problematizira osobno u opisanoj situaciji.
Performance kao izvedbena akcija zapravo je neka vrsta žive slike, igrokaza, predstave. Pored likovnih, moraju biti zadovoljeni i dramaturški zahtjevi. Kad likovni umjetnik kreće u medij scenskog pokreta, postavljaju mu se novi zahtjevi. Hadžialjević povjerava radnju trojici realnih i jednom virtualnom liku. Umjetnik prostor naseljava akterima i promatračima. Tu su tri aktivna lika: Revolucionar, Mephisto i Lovac. Oni imaju zadanu savjest uokvirenu ulogom. Promatrači imaju zadatost ukoliko pristaju pratiti izvedbu performancea. Iskustvo promatrača bitna je činjenica prigodom opisivanja sustava. Intencija je brisati stari pojam „promatrač“ a na njegovo mjesto staviti novi pojam – „sudionik“. Dvije interaktivne točke time gube svoju Newtonovski izračunljivu poziciju. Ovako pojmljenu participatorsku realnost čine osnovni koncepti gibanja i spoznaja kroz koje doživljavamo prostor, realnost, vrijeme i svijest. Tako, pojam umjetnik, kreator mijenjamo u pojam sudionik kao što pojam promatrača postavljamo na novo mjesto: opet, mjesto sudionika.
Akteri ovog događanja nalaze se u lovačkoj sobi, prostoru ispunjenom trofejima ubojstava živih bića. Ovu situaciju možemo pravdati na nekoliko načina. Od ideje lova na divljač koji u prenesenom značenju označava i lov na ljude. Situaciju možemo vidjeti kao iskonsku ljudsku djelatnost koja je osiguravala preživljavanje. U prostoru je Mefisto, vlasnik ljudskih duša, Lovac, vlasnik trofeja i Revolucionar, vlasnik ideja. Četvrta osoba prisutna je virtualno, to je insinuacija diktatora, lik Hitlera u interpretaciji Charles Chaplina.
Svi akteri su znakovito kostimirani prema ulogama. Revolucionar izgledom podražava kontraverznog Che Guevaru, koji, iako problematične biografije, ostaje uzor lijevim snagama, oznaka za socijalne promjene revolucionarnim načinom. Tijekom scenske igre, on čisti cipele. Drugi lik u ovom performanceu je Lovac. U ovom je igrokazu to najpasivnija rola iako Lovac predstavlja osobu koja odlučuje o životima nekoliko vrsta životinja. On uređuje svoj karakteristični alat, oružje. Nadalje, sinopsis nudi virtualnog poučnog prijatelja kojeg svi volimo: To je Charles Chaplin i njegov čuveni završni govor iz filma Veliki diktator. Chaplinove političke simpatije su uvijek naginjale lijevo. U vrijeme nastanka ovog njegovog filma još se i nije znalo za sve strahote koje će se dogoditi ali je umjetničko vizionarstvo Chaplina ovjekovječilo strašnu istinu. U ovom performanceu dva lika ozbiljno prihvaćaju poruke filmskog izvatka. Četvrti lik tome ne pridaje pažnju. To dramatično biće je Mephisto. Čuveni lik koji otkupljuje ljudske duše. Njegovo značenje ima dugačku i bogatu mitologiju. Mephistophiles predstavlja demona, mistično biće iz njemačke pučke mitologije. U literaturi se pojavljuje krajem XVI. stoljeća u drami Doktor Faust autora Christophera Marlowa gdje je prikazan kao osoba kojoj ostarjeli Faust prodaje dušu u zamjenu za mladost i bogatstvo. Proslavio ga je Goethe u svom Faustu. Zasade tog promišljanja nalazimo na stranicama knjige Portret Doriana Greja. U performanceu Mephisto ima ulogu svojevrsnog moraliste koji javno obznanjuje, na zidu ispisuje nazive loših ljudskih karakteristika kao što su pohlepa, oholost, pedofilija, suicidnost. Iako lovac na ljudske duše kojima ispisano ne mora biti strano, ovdje je u ulozi onoga koji iznosi na vidjelo ljudskost, ljudsku dušu koja ne mora biti plemenita. On je cijelo trajanje scenske igre zapravo nezainteresiran za konkretna događanja čak ga niti film ne zanima. Njegov hedonizam se izčitava izvođenjem zvučnog inserta za vrijeme dok se Lovac i Revolucionar hrabro odlučuju na promjene. Oni puštaju zarobljene životinje na slobodu a sami se presvlače u Vendette, likove kojima ljudi diljem svijeta pokazuju građansku neposlušnost kapitalističkom sistemu. Pridružuju se pokretu koji nema politička niti nacionalna obilježja već samo traži socijalnu jednakost svih stanovnika Planete. Tako Mephistovo ponašanje ostaje kao gorka oznaka stanja ljudskosti: Uvijek će biti osoba koje žele mijenjati osobnost za izgled i moć.
Interakciju umjetnika i promatrača Hadžialjević koristi za izgovor stava a ujedno i za sučeljavanje. Elementi performancea djeluju regresivno. Snatrenoj situaciji autor daje fizičko obličje. Očituje se nesklad osobnosti s datostima. Okolina, sklona prosjeku i klišejima, zatire oslobađanje. Bilježenje osobnog miješa se s idejom općeg, univerzalnog prostora. Hadžialjević voli ljude ali im ne oprašta pasivnost. Strogost, tipiziranost izabranih aktera koji iznose sadržaj, svojim netipičnim postupcima dramatiku dovode do nelagode. Ova umjetnička scenska akcija snažno upozorava. Okreće nas samima sebi na propitivanje naše pojedinačne osobne uloge u životu. Priznajemo to ili ne, nalazili smo se u svim od ovih predočenih rola koje se vrte u performansu. Pitanje je koja od njih nam se dopala i u kojoj smo zaustavili svoje sazrijevanje. No, svjesni ljudi uvijek mogu progledati i pomaknuti os života prema iskrenosti i socijalnoj trpeljivosti drugačijosti.
Na koncu konca, moraš imati dušu da bi ju mogao prodavati!
Eugen Borkovsky, XII. 2011.